Terapija

Meni je ovo pisanje terapija, pa vi gledajte.

Da ne poludim, a i ovako sam luda. Tako se kaže.

Ja svoje postove nikad ne čitam. Pišem dnevnik već četvrtu godinu, pa ću ih čitati u 90-im godinama.. Šta ću drugo tad i raditi. Tamo nekad pred kraj, pročitati knjigu svog života… ako ne doživim, naći će ih netko drugi.. pa će mu možda biti i zabavno čitati.

Zar dnevnik pisati nije nešto lijepo? Prvi dejt… prvi put u teretani.. prvi posao.. putovanje.. Neka sjećanja izblijede, ali svoje osjećaje tog trenutka kada zapišeš na papir ostaju. Vrati ti se cijeli film u glavi, kada pročitaš nešto davno zapisano.

Da sam znala počela bi i puno ranije s pisanjem dnevnika.. Šta bi sad dala da mogu pročitati kako sam se osjećala I kako sam razmišljala sa deset godina kad sam se prvi put zaljubila.. hahaa… ili koji su mi bili problemi sa petnaest godina.. želje sa osamnaest.. cijeli proces života..

Ne mogu sada sa 22god toliko daleko razmišljati kao kad budem 30god, ali sad radim najbolje što znam. I baš se preko dnevnika i primijeti napredak i da se vremenom uči, shvata i povezuje.

Ali ne zaboravite da se život ne treba shvatati previše ozbiljno. I zanima me je li netko od vas piše dnevnik i kakvo je vaše mišnjenje na to.

Do sljedećeg put. Bye! 🙂